Žašto treba fotografisati besplatno

Smešno mi je što ranije, dok sam bio mlađi sam mislio da je fotografisati besplatno pogrešna odluka, čak sam i napisao blog post o tome. Sada bi sam sebi protivrečio, ali sam čitajući knjigu naišao na deo koji je rezonovao …

Isečak iz knjige “Šta sam rekao kćeri o ekonomiji”, Janis Varufakisa:

Dve vrste vrednosti

Predvečerje na otoku Egini. Ljeto je. Sjediš na našoj terasi zagledana u crveno sunce koje tone u more. Da sam tada došao i počeo ti pričati o nekoj svoj besmislici, naljutila bi se što ti kvarim trenutak.
Iste večeri, nešto kasnije, večerali smo s prijateljima u okolici Maratona. Tvoj prijatelj Paris je nadahnut – svi se smejemo njegovim vicevima. Čak i ti, koja si tako stroga.
A onda te kapetan Kostas, koji pristaje svojim ribarskim čamcem, tik do taverne, moli za uslugu. Sidro mu se zaglavilo negdje na dnu, a lanac je pukao dok ga je pokušavao izvuci. “Nek ti ne bude zapovođeno”, kaže ti, “budući da znam koliko voliš da roniti, da li bi mogla zaroniti i zakačiti sidro za ovo uže?” Sam bih to učinio, ali me ova reuma danas ubija" “Naravno”, odgovaraš mu ne propuštajući priliku da postaneš “junakinja dana” i, sva ponosna, skačeš u more.
Zalazak sunca. Parisovi vicevi. Radost što ti se ukazuje prilika zaroniti kako bi učinila uslugu kapetanu Kostasu. Tri stvari zbog kojih se osećaš ljepo. Tri “dobra”. Tri stvari koje nisu roba. Koja je razlika između dobra i robe? Roba jesu dobra (na primer tvoj iPad), ali dobra nisu obavezno i roba. Roba jesu dobra koja se proivode da bi se prodala. Zalazak sunca na Egini, Parisovi vicevi i skok u vodu koji si izvela da bi pomogla kapetanu Kostasu nisu ponuđeni na prodaju.
Ne znam jesi li primjetila, ali u društvu u kojem živimo postoji težnja da se dobra pobrkaju sa robom i da se smatra da, što je cjena nekog dobra viša, to će ga radije netko poželjeti pobnuditi na prodaju. Ali nije tako. To vrijeti za robu: što smo mi spremniji više platiti kako bismo kupili iPadm to je Apple spremniji proizvesti veći broj iPada. Ali to ne vrijedi po svaku cenu i za Parisove viceve. Kako bismo mu ponudili da mu platimo da nam ispriča još viceva, najverovatnije da bi se osećao nelagodno. Svakako možes zamisliti da bi, čak i ako bi i prihvatio tako nešto, zbog zog plaćanja izgubio smisao za humor. Ili uzmi na primjer događaj s kapetanom Kostasom: da ti je ponudio novac da zaroniš, vjerovatno bi manje uživala u tom skoku u vodu jer bi tako izgubila deo njegove vridjetnosti koji odgovara osjećaju požrtvovanosti, avanture, osjećaju da skačes u vodu samo zato što te je netko zamolio.
Ako Paris postane profesionalni komičar kad odraste ili ako ti odlučiš postati profesionalni ronilac, onda će ti njegovi vicevi u tvoje ronjenje postati roba koji ćete prodavati za konkretan iznos novca – oni će steći svoju tržišnu cjenu. Cijena neke robe odražava razmjensku vrijednost dobra koje se nudi na prodaju – drugim riječima, vrijednost drugih stvari koje možeš steći nudeći nekoj mušteriji viceve ili ronjenje.

S druge strane, životna vrijednost jednog ronjenja, jednog zalaska sunca, jednog vica nešto je sasvim drugo. Možda sve tri stvari imaju ogromnu životnu vrednost i nultu razmjensku (na primer, zalazak sunca koji nije na prodaju). Moguće je i obrnuto: da uopće ne voliš pričati viceve (pogotovu ne na sceni), ali da zarađuješ mnogo novca pričajući ih.

Te dvije vrste vrijednosti – životna i razmjenska – ne mogu se u biti više razlikovati jedna od druge. U današnjim društvima, međutim, vrlo se često sve vrijednosti mjere kao da su jesu razmjenske. Postoji težnja da sve što nema cjenu, sve ono što se ne može prodati uz dobit smatra bezvrijednim.

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *